Hipokrat, starogrčki “otac medicine” (460-377 stare ere) visoko je cijenio ljekovitost vina, ne samo kao meleme za rane ratnika. Bijela vina smatrao je korisnim za probavu, za dobro raspoloženje i rastjerivanje sanjivosti, a ružičasta i crvena vina hranljivim i prikladnim za jačanje.

Kroz cijelu istoriju, u svim zemljama i klimama, dobrom vinu se nazdravljelo kao izvoru ljudskog zdravlja, radosti i inspiracije. Nekada se u bolnicama vino koristilo protiv želudačnih tegoba, dijareje, mučnine, upala i prehlada kod oporavka bolesnika, a čak i danas, vino služi kao baza za različite ljekove. Savremena nauka dokazala je da neki sastojci grožđa i vina mogu uspješno da se primjenjuju u kardiologiji, neurologiji i gerijatriji.

Vino pomaže pri liječenju gripa i bronhitisa, a nezamjenljivo je kod dijeta siromašnih natrijumom. Vina bogatija gvožđem pomažu kod anemičnosti, a onima koji ga redovno piju, manje prijeti opasnost od kamena u bešici i mokaraćnim kanalima. Alkohol i neke kisjeline iz vina uništavaju brojne mikroorganizme, uključujući mikrobe tifusa i bacil dizanterije.

Rezultati epidemioloških istraživanja na Zapadu sedamdesetih godina prošlog vijeka, pokazali su da je u Francuskoj, u kojoj je velika potrošnja vina, smrtnost od infrakta miokarda mnogo manja nego u drugim zemljama u kojima se vino pije znatno manje («francuski paradoks»). Naknadnim istraživanjima zaključeno je da crveno vino posjeduje proantocijanidole, koji pomažu u spriječavanju aterioskleroze i infarkta.